Zoran nije postao vatrogasac zbog priznanja ili uniforme – postao je zato što je vjerovao da je dužnost pomoći drugima svetinja. U više od trideset godina službe, rijetko je propuštao dežurstvo, a još rjeđe govorio o opasnostima koje je svakodnevno prihvaćao. Kad bi zazvonio telefon usred noći, nije bilo oklijevanja – samo brza tišina, čvrst korak i pogled koji je govorio sve. Bio je tiha snaga svoje postrojbe, čovjek kojem su mlađi vjerovali i stariji se oslanjali. U zadimljenim stubištima, skliskim krovovima i uz eksplozije plamena, Zoran nije tražio herojske trenutke – on ih je živio, iz dana u dan, bez velike buke.

Za svoj predani rad, Zoran je tijekom godina primio brojna službena priznanja: Zlatnu značku vatrogasne hrabrosti za izvanrednu požrtvovnost na terenu, medalju za dugogodišnju vjernost službi koja je svjedočila desetljećima besprijekornog rada, te svečanu zahvalnicu grada za izniman doprinos sigurnosti i dobrobiti zajednice. No, među svim tim nagradama, njemu su najviše značile one nepisane i neformalne – tihe riječi zahvale starijih sugrađana kojima je spasio dom, stisak ruke u prolazu od ljudi koje je jedva poznavao, i dječji crtež zalijepljen na zidu vatrogasne postaje s naslovom "Moj heroj".

Obitelj Zorana Kovača s ponosom i tugom čuva uspomenu na čovjeka koji je svojom prisutnošću oblikovao njihove živote. Njegova ljubav, briga i smirenost bili su temelj doma u kojem su se uvijek mogli pronaći mir i razumijevanje. Zoran je znao pronaći prave riječi u teškim trenucima i iskrenim osmijehom unijeti svjetlost u svaki dan. Njegova snaga i predanost obitelji ostali su primjer svima koji su ga poznavali.

Danas, kroz sjećanja, priče i zajedničke trenutke, obitelj nastavlja čuvati duh i vrijednosti koje je Zoran ostavio iza sebe. Iako fizički nije prisutan, njegova ljubav i životna mudrost i dalje su nit koja povezuje sve članove obitelji. U svakom susretu, smijehu i tišini, osjeća se njegova blizina – kao podsjetnik da prava ljubav nikada ne nestaje, već zauvijek živi u srcima onih koji pamte.