Ana je odrasla u malom mjestu kraj Varaždina, u obitelji koja je vjerovala u rad, poštenje i zajedništvo. Bila je dijete koje rijetko traži, ali mnogo daje – uvijek spremna pomoći majci u kući ili ocu u vrtu. Dane je provodila u prirodi, učeći razlikovati godišnja doba po mirisima i bojama. Voljela je pisati kratke priče u bilježnice koje je čuvala kao male tajne, a knjige su joj bile prozor u svijet koji je tek počinjala razumjeti. U školi su je opisivali kao tihu, ali znatiželjnu djevojčicu s pogledom koji uvijek nešto promatra i pamti.

Tijekom srednje škole Ana je sve više pronalazila sebe u književnosti i umjetnosti. Voljela je analizirati stihove, učiti o ljudima i emocijama koje stoje iza riječi. Njezini su prijatelji govorili da ima sposobnost unijeti mir i razumijevanje u svaku situaciju. Subotnja popodneva provodila je u razgovorima uz kavu, u pisanju pisama i dugim šetnjama kroz grad. Iako nije bila glasna, njezina prisutnost unosila je toplinu kamo god bi došla. U toj tihoj, ali bogatoj mladosti oblikovala se žena koja će kasnije učiti druge da najveća snaga dolazi iz dobrote i strpljenja.

Nakon završetka školovanja, Ana je započela rad u osnovnoj školi kao učiteljica hrvatskog jezika. Njezin prvi dan pred razredom bio je tih, ali ispunjen odlučnošću. Djeca su je odmah zavoljela zbog njezine topline i smirenosti. Umjela je svaku lekciju pretvoriti u priču i svaku pogrešku u priliku za učenje. Učionica joj je ubrzo postala drugo doma – mjesto gdje se osjećala potrebnom i korisnom.

Kroz godine, Ana je postala poznata po strpljenju i predanosti poslu. Nije bila stroga, ali je znala potaknuti poštovanje i trud kod svojih učenika. Voljela je kada bi netko otkrio čaroliju čitanja ili napisao svoj prvi sastavak pun emocija. Često je govorila da učitelj ne oblikuje samo znanje, nego i karakter. Iza svake generacije ostavljala je trag – ne u ocjenama, već u srcima onih koji su je pamtili po blagom glasu i vjeri da svatko može uspjeti.

Ana je svoj dom gradila na ljubavi, razumijevanju i zajedničkim trenucima. Sa suprugom Ivanom dijelila je jednostavan, ali ispunjen život, u kojem se sreća nalazila u svakodnevnim stvarima – jutarnjoj kavi, zajedničkim šetnjama i razgovorima do kasno u noć. Bila je oslonac svome mužu i djeci, uvijek strpljiva, uvijek spremna poslušati. Njezin dom bio je mjesto gdje su svi dobrodošli, gdje se smijeh i miris domaćeg kruha isprepliću s osjećajem sigurnosti.

Kao majka, Ana je bila nježna, ali čvrsta u vrijednostima koje je prenosila – poštenje, skromnost i brigu za druge. S ponosom je gledala kako njezina djeca odrastaju u dobre ljude, a dolazak unuka donio joj je novu radost. Svaki njihov posjet bio je praznik, a njezine su priče postajale obiteljska uspomena. U njihovim očima nalazila je razlog za osmijeh, a u obitelji snagu koja ju je pratila kroz cijeli život.