Nadino djetinjstvo bilo je puno mirisa, zvukova i sitnih radosti koje su ostale urezane u njezino sjećanje do kraja života. Živjela je u kući s velikim dvorištem, ispunjenim trešnjama, jabukama i starim šivaćim strojem koji je pripadao njezinoj majci. Satima bi promatrala kako majka vješto rukuje iglom, a ubrzo je i sama počela učiti šivati. Nisu imali mnogo, ali nikad nije osjećala da joj nešto fali. Najljepši trenuci bili su oni provedeni na kuhinjskom podu, gdje bi slagala ostatke tkanina i izrađivala haljinice za lutke, koje su kasnije postajale glavni likovi u njezinim igrama. Kad bi završila s poslom, jurila bi van među djecu, bosa, razigrana i slobodna, bez briga i bez straha. Taj svijet, iako jednostavan, bio je ispunjen toplinom koja ju je oblikovala.
Tinejdžerske godine Nada je provodila u sjeni velikih stabala trešnje, koja su svakog proljeća bila prekrivena bijelim cvjetovima. Voljela je sjediti ispod njih i čitati knjige koje bi posuđivala od susjede učiteljice, jedine osobe u selu koja je imala pravu malu knjižnicu u kući. Iako su dani često bili ispunjeni poslovima na polju i u kućanstvu, uvijek je nalazila vremena za tihe trenutke uz knjige i šetnje s prijateljicama uz potok. Ljetne večeri bile su posebno drage, kada bi cijelo selo oživjelo, ljudi bi iznosili stolice ispred kuća i razgovarali do kasno u noć, a iz daljine bi dopirala glazba s radio aparata. Marija je voljela te večeri jer su bile ispunjene smijehom, mirisom svježe pokošene trave i osjećajem da je život, iako jednostavan, zapravo baš takav kakav treba biti.
Marija je osnovnu školu pohađala u obližnjem selu, kamo je svakog jutra pješačila nekoliko kilometara, bez obzira na vremenske uvjete. Knjige je nosila u platnenoj torbi koju joj je majka sašila, a dani su joj prolazili u učenju, crtanju i pažljivom slušanju učiteljice koju je iznimno cijenila. Bila je tiha, ali znatiželjna djevojčica, uvijek spremna pomoći drugima. Najviše je voljela sate prirode i pisanja sastava, jer su joj omogućavali da maštom pobjegne izvan granica sela. Iako su uvjeti bili skromni, u školi je zavoljela znanje i odgovornost, a svaki pohvaljeni rad nosila bi kući kao najveću nagradu.
Kako nije bilo struje u svim kućama, Nada je često učila navečer uz svijeću ili plamen petrolejke. Sjedila bi za drvenim stolom prekrivenim stolnjakom, ispisujući uredno stranice bilježnica koje je čuvala kao blago. Nije bilo lako, ali nikada se nije žalila. Voljela je osjećaj kad nešto novo nauči i kad svojim roditeljima može ispričati nešto što oni nisu znali. Znanje je za nju bilo način da bolje razumije svijet oko sebe i da jednog dana svojoj djeci pruži više nego što je sama imala. Iako nikada nije pohađala višu školu, svoju djecu je uvijek poticala da uče i vjeruju u sebe, jer je znala koliko to može značiti u životu.
Već kao mlada djevojka, Nada je naučila šivati i ubrzo postala poznata u selu po svojim vještinama. Ljudi su joj donosili odjeću na popravke, a često bi sama krojila haljine, pregače i posteljinu. Nije imala modnu školu, ali imala je oko za detalje i ruke koje su bile strpljive i precizne. Šivanje joj nije bilo samo posao, već način da pomogne drugima i da izrazi sebe. U svakoj stvari koju je izradila bilo je nešto njezino – dio pažnje, brige i ljubavi koju je ugradila u tkaninu.
Nada nikad nije radila za velike novce, ali nikad nije ni brojila sate. Radila je u tišini vlastitog doma, dok bi se iz kuhinje širio miris ručka, a u pozadini čuo stari radio. Znala je da svaka stvar koju napravi ide nekome tko će je nositi, pokloniti ili čuvati godinama. Uspomene drugih utkivala je konac po konac, bez puno riječi i bez potrebe za pohvalom. Njezin rad bio je tih, ali vrijedan, i generacije u obitelji još uvijek pamte stolnjake i jastučnice koje je šivala s posebnom pažnjom, uvijek na isti način – mirno, jednostavno i sa srcem.
Već kao mlada djevojka, Nada je naučila šivati i ubrzo postala poznata u selu po svojim vještinama. Ljudi su joj donosili odjeću na popravke, a često bi sama krojila haljine, pregače i posteljinu. Nije imala modnu školu, ali imala je oko za detalje i ruke koje su bile strpljive i precizne. Šivanje joj nije bilo samo posao, već način da pomogne drugima i da izrazi sebe. U svakoj stvari koju je izradila bilo je nešto njezino – dio pažnje, brige i ljubavi koju je ugradila u tkaninu.
Nada nikad nije radila za velike novce, ali nikad nije ni brojila sate. Radila je u tišini vlastitog doma, dok bi se iz kuhinje širio miris ručka, a u pozadini čuo stari radio. Znala je da svaka stvar koju napravi ide nekome tko će je nositi, pokloniti ili čuvati godinama. Uspomene drugih utkivala je konac po konac, bez puno riječi i bez potrebe za pohvalom. Njezin rad bio je tih, ali vrijedan, i generacije u obitelji još uvijek pamte stolnjake i jastučnice koje je šivala s posebnom pažnjom, uvijek na isti način – mirno, jednostavno i sa srcem.
Nadina obitelj rasla je tiho, ali snažno, kao stablo koje godinama širi svoje grane. Djeca su odrasla, stvorila svoje živote, ali su se uvijek vraćala – nedjeljom na ručak, za rođendane, ili samo tako, bez posebnog razloga. U njenoj kući uvijek je bilo mjesta za još jedan tanjur, još jedan osmijeh, još jedan zagrljaj. Zvuk dječjih koraka ponovno je ispunio hodnike, ovaj put onih unuka koji bi je veselo dozivali iz dvorišta.
Gledala ih je kako rastu, s istom toplinom kojom je nekoć gledala vlastitu djecu. Znala je tko voli palačinke bez marmelade, kome smeta kad se pas približi, a tko će prvi potrčati prema vrtu čim padne kiša. Nije više imala snage za sve kao prije, ali je bila prisutna – u riječima, u savjetima, u načinu na koji bi umirila uplakano dijete samo laganim dodirom po kosi.
